Članak u Večernjem listu pod naslovom “Politički napadi na Hrvate u BiH: Kazneno je djelo Hrvatima osporavati isticanje svoje zastave” otvara osjetljiva pitanja o pravima na isticanje nacionalnih simbola, slobodi izražavanja i međuetničkim odnosima u Bosni i Hercegovini. No, određene tvrdnje i stavovi u članku zahtijevaju preciznu analizu i osvrt kako bi se sagledala šira slika.
Pravo na isticanje nacionalnih simbola i pravni okvir
Isticanje nacionalnih simbola, poput zastava, nije i ne smije biti krivično djelo, osim ako su ti simboli korišteni u kontekstu radnji koje podliježu kaznenim odredbama, kao što je izazivanje mržnje ili veličanje zločinačkih ideologija. U tom kontekstu, krivična prijava koju je podnijelo Udruženje žrtava i svjedoka genocida protiv osoba koje su postavile zastavu tzv. Herceg-Bosne, oslanja se na tvrdnje da takva radnja simbolizuje veličanje ideologija osuđenih od strane međunarodnih sudova. Važno je naglasiti da prijavljivanje mogućeg krivičnog djela, nije samo pravo nego i obaveza građana.
Osporavanje legitimiteta predsjednika Udruženja
Autor članka, između ostalog, osporava pravo predsjednika Udruženja da obnaša tu funkciju na osnovu njegove pripadnosti Cazinskoj krajini, što predstavlja pokušaj diskreditacije ne samo njega kao pojedinca nego i cijele zajednice iz koje dolazi. Ovakav pristup je neprihvatljiv i doprinosi daljoj polarizaciji društva. Legitimitet predsjednika bilo kojeg udruženja ne može se mjeriti njegovim geografskim porijeklom, već djelovanjem i legalnošću njegovog izbora.
Tvrdnje o pomoći Hrvatske Bihaćkoj regiji
Autor članka često naglašava ulogu Hrvatske u oslobađanju Bihaćke regije tokom vojne operacije “Oluja”, što se može sagledati kroz nekoliko aspekata:
- Pomoć nije nešto što se nameće kao dug – Isticanje pomoći, ukoliko se kontinuirano koristi kao argument u političkim ili društvenim raspravama, gubi svoj altruistički karakter i poprima oblik pritiska.
- Materijalni aspekt pomoći – Hrvatska je, prema dostupnim podacima, finansijski kompenzirana za zbrinjavanje izbjeglica i pružanje pomoći, što je činjenica koja se često zanemaruje u ovakvim diskusijama.
- Uzajamna pomoć – Građani Cazinske krajine su 1991. godine, tokom agresije na Hrvatsku, pomagali izbjeglicama i borcima iz Hrvatske, ali to nije pretvoreno u predmet hvalisanja, već je shvaćeno kao ljudski čin solidarnosti.
Zaključak
Prijavljivanje mogućeg krivičnog djela, kao što je postavljanje zastave koja simbolizuje osuđenu ideologiju, ne može biti okarakterisano kao krivično djelo. Takve prijave su sastavni dio pravnog sistema zasnovanog na vladavini prava i međunarodnim standardima. Diskreditacija pojedinaca na osnovu njihovog porijekla ili konstantno isticanje pomoći u kontekstu političkih rasprava narušava principe međusobnog uvažavanja i poštovanja. Važno je da se u javnim raspravama izbjegava manipulacija osjetljivim temama kako bi se doprinijelo izgradnji povjerenja i suživota u društvu.
O ovom slučaju će, prema svemu sudeći, vjerovatno odlučivati i sud u Strazburu, u duhu načela Fiat iustitia, etsi pereat mundus (Neka bude pravda, makar propao svijet).
